Štuf san ovoga diljenja karata za Svjetsko prvenstvo u pustin nagradnim igrama koje su poduzele najuglednije hrvatske firme, počevši od najmoćnijeg i sveprisutnog “pink pantera” T-coma, do graditelja javnog mnijenja Jutarnjeg lista i matičnog mu EPH, pa sve do kojekakvih pivskih i bankarskih sponzora HNS-a. Srebrić, Marković i ostala kumpanija iz Kušlanove ulice očito su sve manje skloni pravim navijačima i više im odgovara da reprezentaciju bodri (pazi, bodri!) gastarbajtersko-sponzorski šminkerski čuššpajz nego pravi hard-core navijači, oni koji su uz reprezentaciju svih ovih godina išli po kojekakvim Palermima, Sofijama, Ljubljanama i Vilnusima. Naravno, ovi prvi će manje sramotiti domovinu po Evropama, ali sigurno je da neće biti uz kockaste i onda kada krenu neki novi (možda manje uspješni) kvalifikacijski ciklusi. Ovakvom politikom HNS je već izgubio jako reprezentativno navijačko uporište u Splitu. Dovoljno je sjetiti se prošloga kolovoza kada je brazilski karneval došao u Poljud, a enormne cijene ulaznica odbile su sve prave navijače od ovog “spektakla”, dok je na tribinama vjerojatno više bilo onih kojima je materinji jezik mađarski (koji su na lice mjesta došli, naravno, preko jakog HNS-ovog sponzora MOL-a), nego našega domaćeg svita. Ne moram niti napominjati da mene nije bilo tamo, ali reprezentacija za mene je bila izgubljena još deset godina prije kada je jedna zlatna generacija, oni pravi istinski vatreni, samo glupošću jednog redikuloznog Bosanca bila uskraćena za trijumf na Evropskom prvenstvu u koljevci nogometne igre. Da, još pamtim sramotnu utakmicu protiv Portugala kada je Ćiro, potpuno nesportski tankirao utakmicu i potpuno iracionalno, porazom u tome meču tražio Nijemce u četvrtfinalu. I dobio ih je, a mi smo izgubili, i čast i slavu, a i utakmicu. A takva reprezentacija je za mene postala završena priča. Nikad više utakmice vatrenih nisam gledao s onim žarom kao do tog lipnja 1996. Da, sjećam se i mitskog ljeta koje je uslijedilo dvije godine kasnije, ali sam tada već znao da će Ćiro nešto do kraja turnira po običaju usrati. I usrao je… I ma koliko se ta bronca kasnije veličala nitko me ne može uvjeriti da ta reprezentacija nije mogla postati, ne svjetski prvak te godine, već evropski dvije godine prije. A da mi danas netko da kartu za neku od utakmica svjetskog prvenstva, s guštom bi je iskidao priko ruke, bez zajebancije! Jer više volin utakmice gledat s mojin judima, nego sa šminkerčićima s kockastim šalovima omotanim oko svih ekstremiteta koji će se za šezdesetak dana okupiti na berlinskom olimpijskom stadionu.. Pa nek im navijaju MOL-ovci, ja neću!
|
