Sretan Blogdan
Prije tri godine stanoviti izraelski bloger imenom Nir Ofir, predložio je svekolikoj blogovskoj javnosti da se 31.08. obilježava kao Dan bloga. Blogeri su to iz nekog razloga prihvatili i tako se već evo treću godinu to obilježava na način da svaki bloger koji se želi uključiti predstavi po pet novih i interesantnih blogova. Upravo zbog ove ideje proširivanja blog vidika, projekt Blogday mi se učinio zanimljivim i uključio sam se u njega iako sam često vrlo skeptičan prema svim takvim masovnim projektima. Nadam se i vjerujem da ćete u ovim donjim blogovima uživati bar onoliko koliko ja uživam čitajući i gledajući ih. Pa krenimo redom: Blogamimoga pratim od njenih samih početaka u bloganju, još tamo iz dvanaestog mjeseca prošle godine i moram priznat da svaki njezin novi post uvijek željno iščekujem. Britka, bez dlake na jeziku i tipkovnici, direktno i bez pardona ukazuje na probleme u svome gradu. Prepoznatljivim stilom novinarske profesionalke i jedinstvenim (pomalo lokalnim) humorom, kroz male priče, Blogamimoga, čini ovaj grad zanimljivim svima, čak i onima koji nemaju nikakve veze s Makarskom. S druge strane, u tandemu s već davno etabliranim makarskim blogerom Sickofitallom, postala je jedan od glavnih informativnih internet punktova za sve izbjegle iz ovog «Grada koji se užasava zalaska sunca», a koje unatoč svemu još uvijek zanima šta se to događa podno Biokova. Gutanje laži je jedan noviji blog koji njegova vlasnica piše tek par mjeseci. Uz poeziju i (meni osobno puno dražu) prozu, tu i tamo napiše poneki sasvim osobni, hermetički post u kojem propitkuje svoje odnose s okolinom i društvom. Već nakon nekoliko postova opisala je «dramu» davanja otkaza i osjećam da je nakon tog poteza krenula osvježena naprijed. Kako u životu, tako i na blogu. Nadam se da ćemo i dalje uživati u njenim briljantnim malim pričama, a možda uskoro i u nekoj ukoričenoj zbirci. Dakle, bez laganja, molim ;) Kabulske priče je još jedan damski blog koji vam preporučujem. Ova dama, međutim, nalazi se u nimalo damskom okruženju ratom poharanog Afganistana, zemlje bogate kulture i povijesti, ali nažalost i zemlje u kojoj je ljudski život sasvim jeftin i vrijedi samo jedan pušćani metak. Ona za život zarađuje radeći opasan posao ratnog reportera, a na blogu iz perspektive zapadnjaka opisuje nam Kabul kakav nećemo naći u ratnim reportažama mainstream medija. Odlazak u restoran, kupovanje kuće, stavljanje keramike u wc-u i ostale svakodnevne stvari i u Afganistanu izgledaju slično kao i ovdje. Slično, a opet različito. Provjerite na ovom fenomenalnom blogu. 90 minuta je blog koji mi kao osvjedočenom teškom nogometnom ovisniku služi kao svojevrsna metadonska terapija. Nakon otužne domaće nogometne svakodnevice, na ovom blogu nalazim smirenje. U desetinama kratkih priča ovaj bloger piše o drugoj, pomalo romantičnoj, strani nogometne igre i nekim malo poznatim činjenicama iz svjetske nogometne povijesti. Pronaći ćete ovdje i priču o Joseu Ivankovichu – najvećem kostarikanskom nogometašu, o Seanu Conneryju – nesuđenoj zvijezdi Man Uniteda ili pak o najmanjoj nogometnoj ligi svijeta na otočju Scilly gdje igraju samo dva kluba. A Štimac bi Ligu 16. Little people je jedini strani, a k tome i photoblog kojeg predstavljam danas. Njega sam otkrio tek prije nekoliko dana i oduševio sam se već na prvi pogled. Blog predstavlja intrigantnu ideju fotografiranja malih ljudskih figurica u urbanom okruženju velegrada, na neobičnim lokacijama, najprije u krupnom macro planu, a kasnije u širokom planu gdje su te minijaturne figurice doslovno izgubljene u vrevi londonskih ulica. Simbolika s ljudskim otuđenjem i izgubljenosti u današnjem brzom ritmu života je neizbježna. Svaka nova fotografija je nova priča u kojoj se svatko od nas može prepoznati. Definitivna preporuka. |