Kako je košarka postala lošarka
Vjerovali ili ne, što bi rekao čika Ripley iz Politikinog zabavnika, ovih dana se u Španjolskoj održava Evropsko prvenstvo u košarci. I na njemu nastupa i naša reprezentacija. Taj podatak nisam znao sve do jučer kada sam, prvi put nakon bar desetak godina ponovno pogledao jednu košarkašku utakmicu. I nisam baš nešto impresioniran. Ok, naši su pobjedili, meni u svim sportovima, uvijek mrske Španjolce (btw. svjetske prvake) tricom u zadnjim sekundama i na njima se išvogali za sve one slične takve trice u zadnjim sekundama koje su primale prošle reprezentativne generacije. Isto tako, naši su se borili srcem i izgarali na terenu, ali falilo je onog šarma, štosa, nepredvidljivosti i vrckavosti kojih je u toj (našoj) košarci nekad davno bilo. Čitam danas, novinari u komentarima nakon utakmice pišu kako su obje ekipe igrale lošu obranu. Pretpostavljam da su u ovoj novoj košarci, preporučeni rezultati utakmica jednaki onima kojima bi završili i školski derbiji između ekipa VI.a i VI.b razreda. I to njihovih ženskih ekipa.Nekad se cijenilo velike košgetere poput Šolmana, Mirze Delibašića ili Praje Dalipagića, a danas pak, najviše se štuju pitbul tučaroši koji trče do besvijesti i agresivno napadaju suparnike da im otmu loptu. U napadu će već neka nabildana sirovina razgrniti obranu i grezo, bez šlifa, zakucat za pobjedu od 43:38. Još kad vidim da su najveće evropske košarkaške zvijezde jedan Nijemac, jedan Francuz i jedan Španjolac ne mogu a da se grohotom ne nasmijem. Baš me zanima šta bi na to rekli pokojni pukovnik Gomeljski ili profesor Nikolić. Moje detaljnije praćenje košarke uvijek je koreliralo s lošim Hajdukovim godinama, te pripadajućim razočaranjem u nogometnu igru. Tome je još više pridonosila činjenica da su se uvijek nekom čudnom igrom sudbine i božjim rasporedom sportskog talenta, međusobno izmjenjivali i isključivali periodi uspjeha kluba iz Poljuda i padovi kluba s Gripa. I obrnuto. Slično je bilo i s tadašnjim nogometnim i košarkaškim reprezentacijama. Kada je jedna bila uspješna, druga je bila na dnu. Tako je moja kratkotrajna fascinacija košarkom počela negdje 1986. upravo u vrijeme kada je nogometna reprezentacija propustila Mundijal u Meksiku, a košarkaši u Španjolskoj (sic!) došli do bronce, nakon što su u jednom legendarnom srazu s Sovjetima u zadnjoj minuti ispustili devet poena prednosti. Sabonis, Tihonenko, Kurtinaitis, Volkov, Tkačenko... sovjetske monstrume u crvenim majicama na špaline koji su nam tada nabili komplekse neću zaboravit do smrti. Kao niti mržnju španjolske publike prema Draženu i bratu mu Aci. U finalu seulske Olimpijade dvije godine kasnije ponovila se slična priča. Moćna Pukovnikova «Zbornaja komanda» ponovno nam je očitala lekciju. U međuvremenu, Hajduk, nakon incidenta sa suzavcem 1987. godine polako tone u prosječnost Yugo lige, ali se s Gripa diže jedan novi žuti val. Val koji će se uskoro pretvoriti u moćni tsunami koji će poplaviti cijeli kontinent. Četiri titule prvaka države, dva kupa i tri nezaboravna naslova prvaka Evrope smjestit će ovu ekipu na sam vrh sportskih kolektiva na ovim prostorima, a i šire. A postati prvak države bilo je teže nego osvojiti Evropu: moćna Cibona, strašni Partizan, uvijek opasna Zvezda, Bosna, Zadar, Šibenka, Olimpija... Svake subote prijenos jedne utakmice na tv-u. I u poluvremenu - Gustav. U to vrijeme košarka doživljava pravi procvat. Koševi niču u svakoj ulici, na svakom prikladnom zidu. I sam sam jedan takav instalirao na zidu moje kuće i svakodnevno se nabijalo, pogađalo i falivalo, blokiralo i skakalo. Na mjesnome igralištu pod četiri koša s pravim mrižicama vladala je takva gužva da se moralo čekati satima da se dođe na red zaigrati basket. Svatko je želio biti Kukoč, Rađa, Dražen, a neki su se bogami furali i na Pecarskoga. Košarkaški polet pratili su pripadajući accesoriesi: nosili smo tada znojnice oko ruku i visoke Puma patike na nogama. Za Nike i Reebok sam čuo tek puno kasnije. Al' tada me više nije bilo briga za košarku. Vratio sam se nogometu. U međuvremenu je košarka od romantičnog baleta postala brutalna tučnjava slična rukometu u kojoj je njeno veličanstvo obrana postala prevažna (možda i zahvaljujući i Boži Dioklecijanu, čovjeku koji je stvorio onu moćnu Jugoplastiku i kome sam tamo negdje 94-95. zajedno sa cijelim Gripama dugo i zdušno pljeskao kad se ponovno vratio na «mjesto zločina»). U međuvremenu je otišao i Dražen. I sve je otišlo u krasni... Godine su pojeli skakavci, a košarka je postala neka druga igra. Djeca više ne nose visoke Puma patike, ali nose šarene dresove Orlanda, Miamia i Sacramenta. Više po uzoru na reperske nego na košarkaške idole. A opet, nekidan ponovno osvanuo jedan koš u mojoj ulici... Nastavak slijedi... |
