25.09.2007., utorak

Mile Ložač

Naletjeh danas na ovo:



Možete mislit kako ona scena s krvavim zidom u kotlovnici neke beogradske klinike izgleda gadno na velikom ekranu, ne Pioneerove plazme, nego kina Prvi mornarički odred. Pogotovo nekome ko ima jedno sedam-osam godina. Trauma zagarantirana.
- 18:40 - KomentirajIsprintaj - #

16.09.2007., nedjelja

T-come, daleko ti lepa kuća

Svjedoci smo kolika se buka zadnjih tjedana digla oko javne ponude za kupnju dionica najdražeg nam monopolista H (nekad bilo sad se pripoveda) T-coma. Svi, ali baš svi, pričaju o dionicama, postotcima, profitu, ulaganju, brokerskim provizijama, punomoćima, kreditima... Sve dioničar do dioničara, špekulant do špekulanta.
Radnici i seljaci, šverceri i milicajci, kumice s placa i kupravende s pazara, peškaruše i mlikarice, jebivjetri i muktaši, pa čak i onaj lik u trenerci koji je još jučer po kladionici tražio zicere u drugoj ugro-finskoj hokejaškoj ligi, svi danas progovaraju o indeksima i burzama s većom uvjerljivošću od Warrena Bufetta. Ziceri se danas pronalaze u vrijednosnicama, a ne više u egzotičnim badmingtonskim ligama Novog južnog Walesa.
Nepopravljivom skeptiku poput mene, sva ta pomama oko kupovine «ružičastih dionica» ne čini kupovinu istih baš posebno primamljivom. Najavljenoj «basnoslovnoj» zaradi, galopirajućoj promidžbi i slatkorječivim pričicama unatoč. Ne sviđa mi se sva ta euforija ovog našeg hrvatskog krda koje ponovno nastupa u najomiljenijoj domaćoj sportsko-životnoj disciplini poznatoj pod nazivom «Stjecanje kruva bez motike».
Zašto sam skeptičan? Najprije, nemam namjeru davati svoj novac za nešto čemu ne znam točnu cijenu, niti znam koliko ću toga nečega nepoznate cijene za svoj novac uopće dobiti. Mislim, to je kao da mi ona gore spomenuta kumica, danas burzovna maherica teta Štefica, kaže: Slušaj, ove jabuke ti danas velikodušno prodajem po cijeni u rasponu od 5 do 20 kuna, a kad kupiš možda dobiješ po kila, a možda kil i deset deka. Ja je onda pitam: A zašto ste onda jučer onim njemačkim turistima prodali po (tajnoj cijeni?) od 2 kune? A ona mi odgovori: Takva je bila situacija na tržištu, a i kupovali su na veliko. Ja joj onda kažem: Jebite se, teta Štefice, idem ja svoje pare uložit negdi drugdje. Pa taman te vaše jabuke postale zlatne.
Da ne govorim da smo svi mi skupa u te HT-ove voćnjake godinama ulagali, gnjojili ih, zalijevali i obrađivali. I nije im bilo dosta onih 2,500 maraka koliko smo plaćali priključke, nego još uvijek svaki mjesec osim troškova telefona i interneta, plaćamo i famoznu pretplatu. Dakle, dva puta kupovati ono što smo već nekad davno platili. Kaj god, teta Štefice...
Neću kupiti dionice T-com i iz poštovanja prema svim onim radnicima PTT-a koji su u zadnjih sedamnaest godina bezdušno otpušteni, što kao tehnološki, što kao krivonacionalni višak
Neću kupiti dionice T-com i zbog činjenice da tim T-comom upravlja čovjek lažnog i licemjernog smješka po imenu Ivica Mudrinić, koji se već iskazao što u T-comu, što na HRT-u, a što u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza, te Vijeću za telekomunikacije.
Neću kupiti dionice T-coma jer sam nepovjerljiv prema svemu što nam bilo koja naša draga Vlada velikodušno nudi po tako, kažu stručnjaci, povoljnoj cijeni. Ako sam dobro izračunao, draga Vlada ovom prodajom 20% dionica T-coma će zaraditi od 950 milijuna do milijardu dolara, a dosad je onih 51% dionica Švabama prodala za milijardu i 350 milijuna dolara. Hvala na velikodušnoj ponudi Vlado! Uvijek kada su oni nešto nudili po povoljnim uvjetima, nakon svega bismo ostajali izasrani od glave do pete.
Ja sam odlučio (pa makar se zajeba). Vi kako 'oćete.

- 21:42 - KomentirajIsprintaj - #

11.09.2007., utorak

9/11: Priča koja traje

Kad je počeo Rat, Zlo, Mižerja? Ma koliko nas zadnjih šest godina američki mediji uvjeravali u suprotno, to sve ipak nije počelo u New Yorku 11. rujna 2001. Događa se to stalno, uvijek pa nažalost i upravo u ovome trenutku.
Ova dva kratka filma govore o 11. rujnu 1973. u Santiagu de Chileu. Slična priča mogla bi se ispričati i o Vukovaru 11. rujna 1991., Sarajevu 11. rujna 1992., Groznom 11. rujna 1995., Mazari Sharifu 11. rujna 1998., Jeruzalemu 11. rujna (odaberite godinu u rasponu od 1948 do danas) ili pak o Bagdadu 11. rujna 2007.
Na kraju mogu samo citirati riječi Vladimira Vege koje je na kraju ovog prvog filma u pismu uputio obiteljima žrtava iz New Yorka 9/11: "Mi ćemo vas se sjećati. Nadamo se da ćete se i vi sjetiti nas."





- 00:06 - KomentirajIsprintaj - #

08.09.2007., subota

Za sve ljubitelje old skul basketa

Kao nastavak mojih reminiscencija na stare košarkaške dane, pročačkao sam po svojoj «arhivi» i pronašao još jedanu zanimljivu ediciju koja je davno izašla sa štamparskih strojeva NIŠRO «Jež» iz Beograda.

Dakle, sljedeći post je rezerviran i posvećen samo onima kojima je košarka bila sport koji su sudila samo dva suca od kojih se jedan uvijek zvao Ilija «Pistolero» Matijević, a drugi je bio lopov i zvao se Kotleba, onima koji se sjećaju da nekad nije bilo linije za tri poena, onima kojima Josip Đerđa nikad nije postao Giusseppe Giergia, onima kojima se još uvijek pred očima vrti «odbojka» Kićanovića i Moke Slavnića sa špice Sportskog pregleda, onima koji se jednako smrznu na spomen imena Gallis ili Jannakis kao i na spomen imena Bukumirović ili Dabić... Samo za njih.

Sezona je 82/83. Cibona je branitelj naslova, prvog u svojoj povijesti, nakon što je u tek uvedenom play-offu kao drugoplasirana ekipa u finalu savladala prejaki Partizan.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Na trenerskoj klupi Zagrepčana je Novosel, čovjek koji je evo, jučer ušao među košarkaške besmrtnike u Springfieldu. Čovjek koji je od jedne male Lokomotive stvorio veliku Cibonu, u klub je doveo Krešu na zalasku karijere da pokaže put mladcima iz Doma sportova.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A među njima su bili i dlakavi gospar Andro Knego, kao i te godine u prometnoj nesreći tragično stradali Srebrenko Despot.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Meni je tada bilo strašno smiješno kad bi pokojni komentator Vladimir Anzulović u prijenosu ozbiljnim glasom rekao nešto u stilu: «Bevanda dodaje Čuturi.» Gledao bi utakmicu i jedva čekao kad ću to čuti.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Dva reprezentativca: Najbolji strijelac lige, tada već Realovac, Dražen Dalipagić s prosjekom od 42,9 koševa po utakmici i jedan od najboljih tadašnjih blokera, Zvezdaš Rajko Žižić.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Centarski par Radovanović – Benaček sarajevske Bosne koja je na kraju te sezone nominalno osvojila titulu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

... iako svi znamo da se te 1983. titula u srcu piše Šibenci. Pitajte Vasila Tupurkovskog. Predvodio ih je ovaj lijevi čupavi osamnaestogodišnjak, znate ga, a u legendarnoj šibenskoj ekipi je bio jedan momak još mlađi od njega, Zloćo Žurić.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pitate se šta se tada događalo sa splitskim «žutima»? Evo ih, šampioni 1. b lige vratili su se ponovno u najjači rang. Ovaj slabunjavi momčić dolje lijevo na slici je kasniji goropadni centar Goran Sobin, danas poznati ribolovac iz Kaštelanskog zaljeva.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Trener im je bio Zoran Grašo, danas poznatiji kao ugledni splitski ugostitelj, te otac estradnjaka Petra. Do njega je najsimpatičniji brk tadašnje Jugoplastike, Pero Vučica, čovjek koji je sudjelovao i u onom opjevanom trijumfu u Munchenu u Kupu prvaka šest godina kasnije.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Dva velika igrača splitskog kluba jedan pored drugoga: Šolman, na zalasku jedne velike karijere, te Peras, na početku druge, jednako velike, ako ne i veće. Pripadnici dviju velikih žutih dinastija.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Jedan drugi veliki pripadnik, kapetan, te zadnje velike žute dinastije igrao je tada u Budućnosti. Jedan do drugog, Dule Ivanović i Žarko Paspalj, kasniji član moćne Partizanove momčadi. Inače, Paspalj je u ovo vrijeme najmlađi igrač na parketima Prve savezne lige. Šesnaest mu je godina tek.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

U tadašnjem oslabljenom Partizanu (nakon odlaska Slavnića i Dalipagića) neke od glavnih uloga su vodili Grbović, poznat po specifičnom šutu nakrivljene glave, tamo iz samog «kornera», i Danko Cvetičanin, čovjek koji je imao tu (ne)sreću da cijelu karijeru provede u sjeni velikog Dražena, kako u Ciboni, tako i u reprezentaciji. (Ako ko ima duplu sliju, bija bi zahvalan ;) )

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pisati o košarci, a ne dotaknuti se Zadra bio bi pravi grijeh. Velika imena tog kluba su svakako Veljko Petranović i Petar Popović. Kapetana Veljka pamtimo po skakanju u mudantama s trofejom titule šampiona 1986. koju je Zadru svojim tricama protiv Draženove Cibone donio upravo Popović, otac aktualnog HR-reprezentativca, Marka.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Košarkaši riječkog Kvarnera ovdje su čisto iz razloga da upoznate specifičan outfit tadašnjih yugo košarkaša. Obratiti pažnju na crvene starke gospodina na desnoj slici.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pred kraj je red predstaviti i jednu žensku ekipu, Jedinstvo Aida iz Tuzle. Šinjorina lijevo gore, legendarna je Razija Mujanović, najbolja košarkašica s ovih prostora.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I za kraj jedno Rašino polaganje protiv Španjolaca, dok Ćoso i Praja sve mirno promatraju. U pozadini je selektor Ranko Žeravica.

Inače, lista trenera koji su vodili klubove ove 1982/83. zaista je impozantna: Svetislav Pešić (Bosna), Slobodan Koprivica (Borac), Đurašković (Budućnost), Novosel (Cibona), Žeravica (Zvezda), Janez Drvarič (Olimpija), Grašo (Jugoplastika), Faruk Kulenović (Kvarner), Bora Džaković (Partizan), Dušan Ivković (Radnički), Vlado Đurović (Šibenka), Josip Đerđa (Zadar). Pametnome dosta.

- 23:40 - KomentirajIsprintaj - #

06.09.2007., četvrtak

Kako je košarka postala lošarka

Vjerovali ili ne, što bi rekao čika Ripley iz Politikinog zabavnika, ovih dana se u Španjolskoj održava Evropsko prvenstvo u košarci. I na njemu nastupa i naša reprezentacija. Taj podatak nisam znao sve do jučer kada sam, prvi put nakon bar desetak godina ponovno pogledao jednu košarkašku utakmicu. I nisam baš nešto impresioniran. Ok, naši su pobjedili, meni u svim sportovima, uvijek mrske Španjolce (btw. svjetske prvake) tricom u zadnjim sekundama i na njima se išvogali za sve one slične takve trice u zadnjim sekundama koje su primale prošle reprezentativne generacije. Isto tako, naši su se borili srcem i izgarali na terenu, ali falilo je onog šarma, štosa, nepredvidljivosti i vrckavosti kojih je u toj (našoj) košarci nekad davno bilo. Čitam danas, novinari u komentarima nakon utakmice pišu kako su obje ekipe igrale lošu obranu. Pretpostavljam da su u ovoj novoj košarci, preporučeni rezultati utakmica jednaki onima kojima bi završili i školski derbiji između ekipa VI.a i VI.b razreda. I to njihovih ženskih ekipa.
Nekad se cijenilo velike košgetere poput Šolmana, Mirze Delibašića ili Praje Dalipagića, a danas pak, najviše se štuju pitbul tučaroši koji trče do besvijesti i agresivno napadaju suparnike da im otmu loptu. U napadu će već neka nabildana sirovina razgrniti obranu i grezo, bez šlifa, zakucat za pobjedu od 43:38. Još kad vidim da su najveće evropske košarkaške zvijezde jedan Nijemac, jedan Francuz i jedan Španjolac ne mogu a da se grohotom ne nasmijem. Baš me zanima šta bi na to rekli pokojni pukovnik Gomeljski ili profesor Nikolić.
Moje detaljnije praćenje košarke uvijek je koreliralo s lošim Hajdukovim godinama, te pripadajućim razočaranjem u nogometnu igru. Tome je još više pridonosila činjenica da su se uvijek nekom čudnom igrom sudbine i božjim rasporedom sportskog talenta, međusobno izmjenjivali i isključivali periodi uspjeha kluba iz Poljuda i padovi kluba s Gripa. I obrnuto. Slično je bilo i s tadašnjim nogometnim i košarkaškim reprezentacijama. Kada je jedna bila uspješna, druga je bila na dnu.
Tako je moja kratkotrajna fascinacija košarkom počela negdje 1986. upravo u vrijeme kada je nogometna reprezentacija propustila Mundijal u Meksiku, a košarkaši u Španjolskoj (sic!) došli do bronce, nakon što su u jednom legendarnom srazu s Sovjetima u zadnjoj minuti ispustili devet poena prednosti. Sabonis, Tihonenko, Kurtinaitis, Volkov, Tkačenko... sovjetske monstrume u crvenim majicama na špaline koji su nam tada nabili komplekse neću zaboravit do smrti. Kao niti mržnju španjolske publike prema Draženu i bratu mu Aci.
U finalu seulske Olimpijade dvije godine kasnije ponovila se slična priča. Moćna Pukovnikova «Zbornaja komanda» ponovno nam je očitala lekciju.
U međuvremenu, Hajduk, nakon incidenta sa suzavcem 1987. godine polako tone u prosječnost Yugo lige, ali se s Gripa diže jedan novi žuti val. Val koji će se uskoro pretvoriti u moćni tsunami koji će poplaviti cijeli kontinent. Četiri titule prvaka države, dva kupa i tri nezaboravna naslova prvaka Evrope smjestit će ovu ekipu na sam vrh sportskih kolektiva na ovim prostorima, a i šire. A postati prvak države bilo je teže nego osvojiti Evropu: moćna Cibona, strašni Partizan, uvijek opasna Zvezda, Bosna, Zadar, Šibenka, Olimpija... Svake subote prijenos jedne utakmice na tv-u. I u poluvremenu - Gustav.
U to vrijeme košarka doživljava pravi procvat. Koševi niču u svakoj ulici, na svakom prikladnom zidu. I sam sam jedan takav instalirao na zidu moje kuće i svakodnevno se nabijalo, pogađalo i falivalo, blokiralo i skakalo. Na mjesnome igralištu pod četiri koša s pravim mrižicama vladala je takva gužva da se moralo čekati satima da se dođe na red zaigrati basket. Svatko je želio biti Kukoč, Rađa, Dražen, a neki su se bogami furali i na Pecarskoga. Košarkaški polet pratili su pripadajući accesoriesi: nosili smo tada znojnice oko ruku i visoke Puma patike na nogama. Za Nike i Reebok sam čuo tek puno kasnije. Al' tada me više nije bilo briga za košarku.
Vratio sam se nogometu.
U međuvremenu je košarka od romantičnog baleta postala brutalna tučnjava slična rukometu u kojoj je njeno veličanstvo obrana postala prevažna (možda i zahvaljujući i Boži Dioklecijanu, čovjeku koji je stvorio onu moćnu Jugoplastiku i kome sam tamo negdje 94-95. zajedno sa cijelim Gripama dugo i zdušno pljeskao kad se ponovno vratio na «mjesto zločina»). U međuvremenu je otišao i Dražen. I sve je otišlo u krasni... Godine su pojeli skakavci, a košarka je postala neka druga igra.
Djeca više ne nose visoke Puma patike, ali nose šarene dresove Orlanda, Miamia i Sacramenta. Više po uzoru na reperske nego na košarkaške idole.
A opet, nekidan ponovno osvanuo jedan koš u mojoj ulici...

Nastavak slijedi...
- 22:58 - KomentirajIsprintaj - #