Kako sam se othrvao konzumentskoj euforiji
Dok u ovom tko zna kojem po redu postmodernističkom svjetskom potrošačkom ratu svi oko mene hrabro jurišaju na trgovine, naoružani plastičnim flexicard-mačevima i novčanicima-štitovima prepunim božićnih kupona, ja mirno koračam, gledam i smijem se. Al' isto pazim da me u općoj tarapani ne okrzne kakav zalutali šrapnel od plotuna smrtonosne trgovačke artiljerije ili da se ne ugušim u dimu bojnih otrova koje merkantilističke brigade podmuklo ispuštaju na (st)ratištu.Da je vrag odnio šalu i da su sve linije probijene na antišoping fronti shvatio sam sinoć dok sam gledao Bagu kako na galeriji nekog zagrebačkog Malla, onako po svoju, skakuće na prstima i raspravlja sa sugovornicima o predblagdanskoj šoping-maniji. Kapitulacija je definitivno potpisana u trenutku kada se u kadru Otvorenog (ej, Otvorenog!) pojavila meni draga šinjorina Pišek zajedno s onom kudikamo mi antipatičnijom Sneki «čik pogodi čime se bavim» Mehun, te kad su njih dvije krenule ležerno tumačiti doktrinu modernog šopingholičkog ratovanja. Kako sam do sada, uglavnom, iz ovakvih ratova izašao neozlijeđen? Čisto empirijski, čestim pokusima sprovedenim u nelabaratorijskim uvjetima, utvrdio sam kako sam najbolje i najdraže stvari pazario u onim siječanjskim rasprodajama i to onda (i samo onda) kada nisam namjeravao apsolutno ništa kupiti i onda kada bi se poklopilo da sam u tom trenutku imao zadanu svotu novca u džepu. Naravno da antišopinger poput mene ne barata kreditnim karticama (koje mi btw. banke uredno šalju, kume me da dođem po njih, vuku za rukave da im se priklonim, ali ja se ne dam i ne dam i stojim postojano kano klisurina...) niti koristi bankomate, pa je snop papirnatih novčanica u džepu u trenutku (rijetke) kupovne inspiracije itekako neophodan. Mislim, čemu kupovati sad u ovim šizofrenim gužvama, kada mogu mirno, kada se svi isprazne (ili odu na skijanje), krstariti praznim trgovinama i zajebavat preumorne, tužne i dešperane prodavačice. I kupiti nešto po, bar nominalno nižim cjenama i sezonskim, nazovi, popustima. Da moderno konzumentsko društvo, potrošačka groznica i zadovoljenje lažnih potreba na meni lomi zube svjedoči i nekoliko podataka o starosti moje «potrošne» elektronike (o banalnim (ili pak «banalnim»?) stvarima poput odjeće ili obuće ovdje sada ipak nemam ni vremena ni prostora pisati). Već punih pet godina vjerno mi služi jedan fosilni primjerak Siemensove serije mobilnih telefona pod oznakom C55 na kojem se već odavno više ne vide ni oznake modela, ni brojevi, ni slova. U nekoliko navrata, prilikom padova, ga je izdavao i monokromatski ekran (da, još nas ima koji nismo upoznali čari ekrana s 16 milijuna boja), ali se nekim čudom ipak uvijek vraćao u život. Baterija mu se puni, pa recimo, 24 sata, a okvirno trajanje iste iznosi od par pa čak do nekoliko sati. Ako baš ne pretjeram s razgovorima, naravno. Istina, par puta sam namjeravao uzeti novi mobitel, ali svaki put su me odbile novokomponirane pičugarijice (što bi rekli Englezi «bells and whistles») koje se u novo vrijeme nakalemljuju na jednostavnu spravu poput telefona. Zar se stvarno više ne mogu kupiti najobičniji mobiteli bez nepotrebnih dodataka? Dvomegapikselne kamere s objektivom veličine glave pribadače? MP3 walkmani? Blutut? Jel se to jede? Pa za fotografiranje mi sasvim dobro posluži i prastari Oly 2100-uz. Uzgred budi rečeno, nekidan mi je u ruke pao iPhone i moram priznat da me je totalno razočarao: iako ima upečatljiv dizajn, totalno je nenosiv u ljetnim uvjetima. Ne mogu zamisliti da onoliku spravčinu nosim u džepu ljetne košuljice: pa radije bih onda kupio laptop pa njega teglio, unatoč Jobsu i njegovom šušuru koji je podigao oko ove novotarije. Kad sam već spomenuo moj omiljeni hobi, koji sad nažalost nešto rijeđe upražnjavam, fotografiju, moram reći da ni tu ne padam u trans zbog novih trendova: već spomenuti Uzi, koji nakon stotinjak tisuća fotografija u svim mogućim uvjetima i nakon osam godina služi bolje od ovih modernih gadget-kamera za djecu i one koji se tako osjećaju. Kao njegova nadopuna, koja s vremenom postaje i flag-kamera, prije samo četiri godine nabavljen je E1, DSLR također iz Olympusove game, a vjerujem da će mi taj neslomljivi tenk još dugo vjerno služiti. Što se tiče kante na kojoj ovo pišem, ona je nešto novija: ovaj Pentium IV@2 GHz mislim da broji šestu godinu. Unatoč tehnološkoj zaostalosti (uz neke manje naknadne nadogradnje) i danas je u stanju pristojno odvrtiti CoD2, Oblivion ili FM2008. Uz Corel i Photoshop, meni dovoljno. Iako čujem da je novi CoD za raspametiti se, strpit ću se još koje vrijeme glede nabave nove mašine. Bar dok ova ne crkne. Ali u jedno sam siguran: U vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana sigurno je neću kupiti. Disklejmer: Kako bih preduhitrio i u startu ušutkao sve zajedljive komentatore (koji će se vrlo rado pozvati na genetske predispozicije ovakvog ponašanja svih nas s «under mountain» pedigreom) u svoju obranu ću samo parafrazirati Svetog Geronima poznatijeg kao Jere: «Parce mihi, Domine, quia Podgoranin sum.» |
