10.01.2008., četvrtak

Crveni Peristil 1968 – 2008 (40 godina provokacije)

Sutra 11.siječnja, negdje u ranim jutarnjim satima, napunit će se točno 40 godina od onoga jutra kada su osmorica splitskih momaka izašla iz svoga stana u Getu i s metlama u rukama razmazalo tridesetak litara crvene boje po tisućljetnim pločama Dioklecijanovog Peristila. Kasnije je taj akt kolokvijalno nazvan «Crveni Peristil» i kao takav postao jedna od najpoznatijih domaćih urbanih legendi, ali i natuknica u svim svjetskim enciklopedijama moderne umjetnosti, a povijesničari umjetnosti ovu intervenciju smatraju za jednu od prvih konceptualnih akcija uopće. Na domaćem terenu, pak, dugo je trebalo da se Crveni Peristil iz vandalskog čina prometne u umjetnički, a pravo javnosti je dobio tek u zadnje vrijeme, pa tako čak i nagrada za nainventivnijeg umjetnika na splitskom Biennalu grafičke umjetnosti nosi ime Crvenog Peristila.
Provokativna akcija je tadašnji uspavani Split prodrmala iz temelja, a s vremenom se uzdigla u mit obavijen velom tajne i mistifikacije. Tome je pridonijela i činjenica da sami akteri nikad nisu željeli javno govoriti o samom činu pituravanja. (Jedini izuzetak, koliko znam, je interview koji sam svojedobno napravio za Kroniku s jednim od glavnih aktera ove akcije, Slavenom Sumićem iz kojeg ću vam ovdje donijeti neke izvatke.)
Isto tako, dodatnu dozu intrigantnosti cijelom slučaju daje i činjenica da su dvojica od četiri glavna inicijatora akcije nekoliko godina nakon toga izgubili živote pod prilično bizarnim okolnostima.

- Bili smo neobični, dugokosi i svi su se željeli družiti s nama upravo zbog ideja koje su nam padale na pamet. Spiritus movens svega bio je Pave Dulčić, tadašnji mladi splitski konceptualni umjetnik koji je svojom jakom karizmom uspio okupiti nas nekoliko koji smo bili spremni na svakojake lude umjetničke poduhvate. Osim Pave i mene, tu je još bio i Denis Dokić, Tomo Čaleta i Radovan Kogej koji je u stvari bio jedan besposličar bez ikakve veze s umjetnošću koji se uštekao u naše društvo, te još tri mladića s Pedagoškog fakulteta – priča Sumić.
- Pripreme za pituravanje Peristila trajale su bar tri–četiri mjeseca, a sama ideja se rodila nakon našeg povratka iz Pariza gdje smo upoznali nova stremljenja, ne samo u umjetnosti, nego i u shvaćanju života uopće. Po povratku u Split, koji je i tada kao i danas bio izvan svih tokova, čvrsto smo odlučili nešto promjeniti i iz učmalosti izvući ovu provinciju. Uostalom, kažu kako provincija rađa najveće rijeke i najveće ideje. Kupovali smo boju - crvenu olovnu miniju - u tadašnjeg Tehnikolora: svakih par dana po kilo-dva boje, tako da ne postanemo sumnjivi, i malo-pomalo skupili smo tridesetak kila boje. Po našem planu trebali smo izvest akciju u noći sa 9. na 10. siječnja, ali smo zbog iznenadne krupe koja je te noći pala, sve prolongirali za slijedeću noć. U rano jutro jedanaestog siječnja (članak iz Slobodne koji donosim na kraju navodi 23:00 sati op.a.), sjećam se da je puhala jaka bura, izašli smo na Peristil iz našeg stana koji se nalazio u neposrednoj blizini, u Alešijevoj ulici u Getu, i sa metlama u rukama za samo nekoliko minuta smo obojali cijeli plato Peristila. Ne moram niti govorit da smo se u stan vratili crveni od glave do pete.

Milicija ih je uhapsila relativno brzo, već sljedećeg jutra. Počinitelji su kažnjeni kaznom od 5000 tadašnjih dinara što bi u današnjoj protuvrijednosti bilo oko pedesetak eura, a cijeli je događaj uzbudio Split, ali i kompletnu državu. U obranu svojih studenata prvi je stao njihov profesor Kaštelančić, a za njim i mnogi drugi ugledni umjetnici i intelektualci, poput tadašnjeg novinara «Vjesnika u srijedu» Igora Mandića i povjesničara umjetnosti Cvite Fiskovića.
Slaven je objasnio i ulogu Vladimira Dodiga-Trokuta, likovnog umjetnika, akcionista, performera i mistika, začetnika i vlasnika Antimuzeja, koji se često veže uz Crveni Peristil kao jedan od mentora.
- Trokut je tek nakon akcije, kao pravi promućurni Imoćanin, uvidio da bi se iz nje nešto moglo izroditi. Laž je da nam je bio lider: ako je itko to bio u našoj pomalo anarhoidnoj grupi, onda je to bio Dulčić. Trokut je samo na jedan način u Crvenom Peristilu vidio i osobni interes, ali na kraju krajeva možemo mu biti zahvalni jer je zaslužan što se mnogo dokumentacije o našoj akciji sačuvalo do današnjih dana.

Upravo se uz Trokutovu pojavu i «Crveni Peristil» kasnije povezivalo i s navodnim mističnim obredima i Aleisterom Crowleyem, te eksperimentiranjem s halucinogenim sredstvima. Sumić nije želio komentirati ove stvari, jedino što se nakon mog inzistiranja, na sve ovo prilično cinično nasmijao. Nije želio komentirati ni poznatu (izmišljenu?) anegdotu kako je idejni začetnik svega bio tadašnji splitski komunistički moćnik Ante Jurjević Baja koji je u jednom susretu s mladim splitskim avangardnim umjetnicima, dalmatinski rečeno, bacio brumu, kako Moskva ima Crveni trg, pa bi onda i Split trebao imati Crveni Peristil i tako im izravno bio izvor inspiracije.
Inače, mnogo je varijanti i ideja bilo kako obojati Peristil. Navodno su neki iz grupe sugerirali narančastu kao tadašnju revolucionarnu boju, zatim je postojala anarhistička crveno-crna verzija, a sam Sumić mi je kazao kako je njegov prijedlog bio (a tada bi čin imao i puno provokativniju vrijednost) bojanje u naizmjenične crvene kvadratiće. Naravno da bi im nakon toga zagarantiran bio zatvor, a ne samo kazna od 5000 dinara i obavezno čišćenje drevnoga trga.

Članovi grupe Crveni Peristil poduzimali su i mnoge druge performanse: bojanje vode u fontanama (akcija poznata kao «Lebdeći spomenik Lenjinu, kada su osim crvenom bojom, fontanu na Rivi napunili i praškom za pranje rublja), ideje o omatanju nebodera i spomenika Grguru Ninskom, razapinjanje konca od Splita do Brača, a svojevremeno su i na venecijanskom Biennalu, odjeveni u narančaste košulje, nosili plakate antibienalskog sadržaja.
- Jednom prilikom smo za vrijeme projekcije filma Filipa Roje u kinoteci Zlatna vrata, iz protesta cijelo vrijeme trajanja filma pljeskali. Mnoge naše ideje nisu ostvarene, a dosta ih je kasnije i pokradeno, pa su ih iskoristili neki drugi umjetnici.

Zanimljiva je i sudbina vodeće ličnosti Crvenog Peristila, Pave Dulčića: nakon trogodišnjeg boravka u Švedskoj gdje upada u ozbiljnije probleme s drogom, ali i stvara neke od svojih najupečatljivijih dijela poput «Skulpture» i «Zida» vraća se u Split, te teško stradava u pokušaju samoubojstva nakon bacanja pod vlak 1974. godine na splitskoj pruzi. Iako ostaje živ, nakon komplikacije oko amputiranja noge, umire u psihijatrijskoj bolnici. Neki smatraju da je Dulčić u stvari radio analizu smrti umjetnika, te da je svjesno sudjelovao u smrti smatrajući to najvećim umjetničkim djelom.
I Tomo Čaleta, također usko vezan uz krug oko Crvenog Peristila, 1972. godine radi performans-akciju pod nazivom «Ja sam umjetnik», bacajući se s trinaestog kata nebodera u Splitu s pločicom oko vrata na kojoj ispisuje “Ja sam umjetnik”.

Crveni Peristil i nakon svih ovih godina izaziva pozornost javnosti, ali i nove umjetničke akcije. Vjerojatno najpoznatija je ona od prije točno deset godina poznata kao «Crni Peristil» kada je Igor Grubić na istome mjestu crnom bojom nacrtao veliki krug, svojevrsnu "kloaku", gdje je uz posvetu svojim crvenim prethodnicima napisao kako «Peristil poput magičnog ogledala odražava stanje društvene svijesti». Tako se, na istom mjestu trideset godina poslije, šezdesetosmaški bunt protiv komunističkog totalitarizma prometnuo u devedesetosmaški atak na tuđmanističku autokraciju. Ima li danas, na četrdesetu godišnjicu, dvijeosmaša i ima li danas boje tamnije od crne? I kad će napokon biti vrijeme za neki novi, Šareni Peristil?

Članak o Crvenom Peristilu u Slobodnoj Dalmaciji od 12. siječnja 1968. godine

Jučer je Peristil osvanuo crveno obojan, što je izazvalo zaprepaštenje i revolt građana. Mnogi su pomislili da je trg obojen zbog snimanja nekog filma. Njegov izgled, međutim, izmjenila su osmorica mladića koji su još prije dva mjeseca donijeli plan o tome. To su: 21-godišnji Slaven Sumić, student pedagoške akademije, likovnog smjera, Pavle Dulčić, pok. Krste, student likovnog smjera iste akademije, Radovan Kegej, bez zaposlenja, te još petorica mladića od kojih su trojica učenici Škole za primjenjenu umjetnost, a dvojica studenti pedagoške akademije. Trojica spomenutih stanuju već nekoliko mjeseci u napuštenom potkrovlju u Ulici Andrije Alješija broj 6. Prije dva mjeseca sastali su se u napuštenom potkrovlju i donijeli plan o izmjeni izgleda kulturno-historijskih spomenika čija je boja po njihovom mišljenju «postala monotona i dosadna za prolaznike i umjetnike». Prije tri dana kupili su 30 kilograma boje. U srijedu navečer, nekoliko sati prije bojadisanja Peristila, na lesonitu u svom potkrovlju ispisali su svećanu izjavu ispod koje su se svi potpisali. Uvečer oko 23 sata pošto su postavili stražu, razlili su boju po Trgu i metlama je razvukli. Sve je trajalo nekoliko minuta. Jedan građanin koji je naišao upitao ih je što rade?
– Spremamo trg za snimanje filma – odgovorili su.
Povjerovavši, prolaznik je otišao. Pola sata kasnije naišao je milicioner pozornik Đuro Filipović i o tom događaju izvjestio dežurnu službu Javne sigurnosti SUP-a. Već jučer ujutro pronađen je jedan od studenata, a ubrzo su pronađeni i ostali. Kako saznajemo, protiv njih će biti podnesena krivična prijava Općinskom javnom tužilaštvu zbog oštećenja kulturno-historijskih spomenika i prijava sucu za prekršaje zbog zagađivanja javnih površina.
- 08:15 - KomentirajIsprintaj - #