Kosovo republika baklava i bureka
Evo i oni postali republika. Pokrajina koju znam po Trepči, Rilindiji, Sinanu Hasaniju, Fadilju Hodži, Krasničiju, Koznikuu, Keljmendiju, Velji, Bećiriju, Musi, Jašaru, Žoržu, Bori i Ramizu, kreće u novi život. Danas su prekinili nedjeljni popodnevni program naše nacionalne televizije. Mislio sam da nam se nešto loše, ne daj bože, dogodilo našem voljenom predsjedniku kad sam vidio ozbiljno lice onog spikera u crnom konfekcijskom odjelu. Već mi se u glavi vrtio onaj film s Lilićem u glavnoj ulozi. Znate ono: «Radnim ljudima i građanima...» No, program je prekinut da bi mi vidjeli kako tri tipa ispred na brzinu dizajnirane zastave, koja svojim bojama i zvjezdicama tako neodoljivo podsjeća na onu susjeda nam Bosanaca, govore o neovisnosti, demokraciji i Evropi. I suncu slobode. Da se razumjemo, nemam ja ništa protiv njihovog prava na samoodređenje. Čak štoviše, volio bih vrlo rado da sad kosovski primjer slijede Baski, Katalonci, Škoti, Karabasi, Eskimi... I baš bih volio vidjeti da nam naša draga televizija poprati direktnim uključenjem na, recimo, Nou Camp kada katalonski predsjednik Josep Luis Nunez i premijer Ivan de la Pena budu proglašavali neovisnost pod drevnom krunom Aragonije... Samo da u tom svom nacionalnom naboju ne zaborave na navijače Espanola. Ono što bih ja želio znati jest to koji su stavovi moje zemlje oko priznanja ili nepriznanja ove nove balkanske države. A to od naših dužnosnika još nisam čuo. Neven Jurica u Vijeću sigurnosti znoji se ne znajući što da kaže tamošnjoj Velikoj Braći. Zove nervozno Jandrokovića pa ga pita šta ćemo i kako ćemo. Ovaj zbunjen traži Sanadera, nadam se na pravi broj mobitela, ali i taj se stari diplomatski mačak dvoumi i ponavlja opet onu svoju legendarnu pitalicu, ovaj put u drugačijem i njemu ne baš milom kontekstu: Oćemo li pišit ili kakit? A i Velikog Brata probuđeni Veliki Medo čini nervoznim. I u tom njihovom Velikom općenju najjebenija stranka po običaju ostaju ovi jadni narodi u ovom kukavnom balkanskom vilajetu. A tu definitivno ne mislim samo na kosovski, nego ovaj malo širi, naš vilajet, jer ma koliko se mi tako žarko željeli iskoprcati, noge su nam još uvijek duboko u njegovom blatu. A iste one priče koje su danas pričala ova tri lika ispred žuto-plave zastave sa zvijezdicama, slušali smo 1991. i mi: Demokracija, neovisnost, Evropa. I sunce slobode. Okrećem se oko sebe i gledam, i ne vidim baš puno od toga ma koliko se trudio. Jer očito da su riječi i fraze političkih elita ostale iste. Nepromjenjive i stamene. Želio bih, tako bih želio, da kosovski pekari i filigrani sretno žive i rade. Da u svojoj maloj kosovskoj zemlji Ramiz bude sretan i zadovoljan, ali da jednako sretan bude i Boro. Ali me strah, puno me strah da će se iz onoga gornjeg krvavog općenja izroditi puno malih đavala koji i njima i nama neće dati puno mira. Jer neki novi združeni odredi kreću prema prizrenskim kaldrmama. |
